Apsurd
Jeste li se ikad zapitali zašto se čini da se loši ljudi često lako izvlače zbog svojih ružnih postupaka?
Isto tako, dobri ljudi su često suočeni sa strašnim teškoćama?Jeste li ikad posumnjali da značenje koje pripisujemo životu ili nekim njegovim aspektima, može biti samo privid – drugim riječima: kreacija koju je čovjek izmislio samo da bi stvorio misterij postojanja podnošljiviji?
Postoji li božji plan iza svega ovoga?
Postoji li zagrobni život i je li naše vrijeme na ovom svijetu samo priprema za njega?
Ili bi moglo biti da je život krajnje besmislen, da je svemir iracionalan i ravnodušan prema nama i da čovječanstvo nije ništa drugo do kozmička šala?
Francusko-alžirski filozof Albert Camus vjerovao je da život nema svojstveno značenje i da jest,dakle, apsurdan. Na neki način, to bi mogao biti razlog očaja, koji nas može dovesti do okončanja vlastitog života.
Ali Camus je izjavio da je besmisleni svemir zapravo prilika da se oslobodimo iz okova nade .
Danski filozof Kierkegaard čeznuo je za svrhom s kojom bi mogao živjeti i umrijeti.Također, borio se s činjenicom da se velik dio postojanja ne može racionalno objasniti i stoga moramo pronaći nešto izvan sebe na čemu ćemo se držati; nešto što daje jasnoću i smjernice pred nepoznatim. Otkrio je da je religija odgovor i da treba bezuvjetno vjerovati u Stvoritelja, i da je to viša svrha – kao krajnji smisao života, iako bez dokaza valjanosti ovakve tvrdnje.
Takvo čvrsto prihvaćanje vjere može riješiti problem i okončati naš egzistencijalni užas, ali s tim dolazi cijena-mislio je.
Camus je imao sasvim drugačiji pristup neizvjesnosti postojanja. Priznao je da razum ima svoje granice. Štoviše, vjerovao je da je život besmislen i da svi oblici značenja koje mu dajemo za njega nisu ništa drugo do konstrukcije ljudskog uma.
Nema dokaza da svemir ima značenje koje nas nadilazi. A ako ima, jednostavno ga ne znamo dok govorimo o njemu i nagađamo.
Kako navodi u svom filozofskom eseju Mit o Sizifu:
Ne znam ima li ovaj svijet značenje koje ga nadilazi.Ali znam da to značenje ne znam i da mi je to trenutno nemoguće da znam.
Što za mene može značiti značenje izvan mog stanja i poimanja? Mogu shvatiti samo ljudsko.
Stoga je zaključio da je jedino iskreno opažanje koje možemo učiniti o svijetu da je besmislen.Ne postoje univerzalne vrijednosti, nema božanskog plana i sve se događa nasumično. Dakle, život je apsurdan.
Ali što je Camus mislio s apsurdnim?Je li mislio da smo mi ljudi, apsurdna bića? Ili da je svijet koji nas okružuje sam po sebi apsurdan? Pa, nije mislio ni jedno ni drugo.Teškoća s kojom smo suočeni kao ljudi jest da smo racionalna bića sa snažnom željom stvoriti red i jasnoću i dati smisao životu, dok smo dio iracionalnog i ravnodušnog svemira.
Odgovor takvog svemira na ljudski krik za smislom nije ništa drugo do šutnja.Ovo suočavanje je ono što je Camus zvao Apsurd.
Činjenica da i dalje pokušavamo napraviti nešto iz ovog svemira, da bismo razumjeli zagonetku, kako bi nam dala smisao, ali čim pomislimo da smo je shvatili, ona klizi kroz naše prste poput vode.
Shvaćanje da smo hrpa primata koji žive na stijeni u beskrajnom svemiru koji je prema nama ravnodušan i da će nakon sto godina naši životi biti zaboravljeni, i to da naša planeta ionako neće preživjeti jer će je prije ili kasnije progutati Sunce, moglo bi nekoga dovesti u očaj.
Ali nema dokaza da je naše postojanje drugačije.
Također, kada pogledamo ponavljanje naših života, i kulturno prihvaćen put da se za sve ljude neumitno zna da praktički idu ka smrti – od rođenja do groba, moglo bi se početi pitati: u čemu je smisao svega ovoga?
Tada čovjek postaje svjestan apsurda svega, kako je Camus izjavio i citiram:
Ustajanje, tramvaj, četiri sata u uredu ili tvornici, obrok, tramvaj, četiri sata posla, obroka, spavanja i ponedjeljka utorak srijeda četvrtak petak i subota, isti ritam – ovaj put se lako slijedi većinu vremena.
Ali jednoga dana postavlja se “zašto” i sve počinje bivati gore do iscrpljenosti prepune čuđenja.
A prema Camusu, Apsurd se ne može negirati. To znači da na to možemo reagirati na dva načina: možemo ga živjeti ili pobjeći od njega.
Mnogi su pametni ljudi iskoristili tu ljudsku sklonost čežnje za smislom, stvarajući gotove odgovore kako bi zadovoljili svako filozofsko i egzistencijalno pitanje i koristili ih kao oruđe za kontrolu.Oni mogu doći u obliku religije, ali postoje i svjetovni, nadomjesni faktori.
Na primjer, nacističko vjerovanje u super rasu kojoj je suđeno da vlada nad svim ostalim rasama ili sakraliziranje nacionalnog identiteta, kao čin vjernog služenja svojoj zemlji.
Ili vjerovanje u Karmu, koja ne vrijedi uvijek, kada vidimo da se događaju mnoge dobre stvari lošim ljudima i da žive sretno, a mnogi dobri ljudi suočeni su s nesrećom.
Problem svih ovih pristupa je što smo svoju racionalnost ostavili po strani i izabrali da vjerujemo u stvari kojima nedostaju dokazi i racionalna objašnjenja ili čak idu protiv naših vlastitih iskustava.
Stoga je Camus ovo nazvao filozofsko samoubojstvo, koje je samo način da se izbjegne Apsurd zamijenivši neizvjesnost postojanja skupom nevjerodostojnih uvjerenja.
Izravniji pristup bijegu od Apsurda jest čin fizičkog samoubojstva, koji je, prema Camusu, jedini ozbiljan filozofski problem.
Ali problem s tim pristupom je u tome što smo u osnovi podlegli Apsurdu u smislu da je suočavanje s besmislenošću i iskustvima beznađa previše za nas.
Sada, kako ne biste upali u jednu od tih zamki i kako bi živjeli život unatoč svojoj apsurdnosti, trebali bismo si postaviti sljedeće pitanje: je li beznadan život u svemiru – što znači da nadilazi nužno pogrešno?
Prema Camusu, to nije. U stvari, svijet bez smisla prilika je da se oslobodite svih iluzija značenja, dakle, oštra stvarnost izlazi na površinu. I umjesto da očajavamo zbog toga, možemo odlučiti vidjeti sjajni aspekt života.
Kada nema posljednjeg suda niti zagrobnog života, to znači da se u potpunosti možemo usredotočiti na ovaj život.
Kad nema transcendentnih morala i vrijednosti, to znači da možemo stvoriti svoju vlastitu.
Kad nam je ograničeno vrijeme na zemlji, zajedno s našim opažanjem i znanjem o njemu, mogli bismo najbolje što umijemo živjeti.
Camus je vjerovao da ne trebamo samo prihvatiti Apsurd: trebali bi se pobuniti protiv njega.
Jer, iako smo nemoćni i neuki prema višoj neznanoj sili, možemo imati kontrolu nad našim životima.
A jedini način da budete slobodni u slobodi jest pobuna, potpuno iskorištavanje moći koje imamo: misao i radnja.
Prema Camusu, Apsurdni junak živi životom u najvećoj mjeri pred licem Apsurda.
Unatoč pozivu smrti, on neće okončati vlastiti život, bez obzira je li to filozofski ili fizički. Pa čak i ako to znači život očaja, on odabire očaj. Živjeti apsurdan život znači ravnodušnost prema budućnosti, odbacivanje nade i lucidnog iskustva onoga što se događa u ovom trenutku. Citiram:
Stoga ono što on traži od sebe je da živi isključivo s onim što zna, kako bi prilagodio sebe onome što jest i da ne unosi u život ništa što nije sigurno. A rečeno mu je da ništa nije. Ali to je barem izvjesnost.
On želi otkriti je li moguće živjeti bez žalovanja.
Živjeti bez privlačnosti znači živjeti u sadašnjem trenutku s potpunom svjesnošću. Apsurd i ne želi više ništa od idejne budućnosti.
Da bi zamislio kako je živjeti bez privlačnosti, Camus je ukazao na grčku mitologiju, lik Sizifa, koji je bio osnivač i kralj Efirine, a također i prevarena osoba. Pogriješio je što je izazvao bogove i bio je kažnjen zbog toga i osuđen gurnuti stijenu uzbrdo, koja se kotrljala dolje svaki put kad se približi vrhu, i ponovljati ovaj proces za vječnost.
Postojanje Sizifa toliko je besmisleno i beznadno dok pokušava izvesti svoje ponavljajuće radnje – svako je značenje ovdje potpuno apsurdno. A tu je ključ.
Živjeti bez pritužbi znači da nije potrebno da naši postupci vode do nečega boljeg u budućnosti.
Značenje leži u samom činu, koji je dovoljan da bude zadovoljen u beznadnom životu.
Bogovi su Sizifa kaznili s idejom da nema ništa strašnije nego beskrajan i uzaludan rad. Ali to jednostavno ovisi o stavu koji zauzimamo prema nečemu takvom.
Što ako zamislimo da je Sizif sretan? Što ako neko pronađe radost u očaju i odbije se klanjati jadu koju život baca na nas.
Je li ima li išta buntovnije od toga nego zapravo naći radost u onome što se pretpostavlja da je naša kazna?
Izvor:
Prijevod i obrada: platonovapecina.com