BEZ UTJEHE
Književnost i ne – književnost
Bez utjehe.
K.Ishiguro.
Osim naslova koji ima poveznice s onim što želim reći, roman sam po sebi nije tema ovog promišljanja. Na koncu, uvijek utjehe ima, dobro je vjerovati u to:) Već dugo smo preplavljeni popularnom literaturom s krvoločnim, nasilnim ili bljutavo lošim ljubavnim temama, da ne nabrajam dalje. Osobito je ženski svijet opčinjen tom nazovi literaturom,sramotom zapravo za književnost, a kada kažem književnost, tada mislim, naravno, na esenciju književnosti, umjetnosti, kvalitete, itd… Ostavljajući prije izvjesnog vremena komentar na jednom blogu sličan gore napisanom, dobih odgovor: da su, npr. knjige pune nasilja, krvi i slično, da su, dakle, poučne,da iz njih možemo naučiti kako biti spreman na nešto takvo… Rekoh da takve knjige, a i filmovi samo raspaljuju maštu bolesnih umova u što se možemo uvjeriti čim pogledamo vijesti na internetu ili televiziji, čim se osvrnemo oko sebe gledajući iz šire perspektive.
Novinari su zaduženi za takve stvari, a ne spisatelji, zar ne? Pitam se da li je dotična blogerica razmislila uopće kome može pomoći detaljan opis silovanja, ubijanja ili obmana o uvijek sretnim, (dobro, tu i tamo nesretnim), ljubavnim krajevima, idealnim-nepostojećim-vezama, preljubima i slično. No eto! Mase su gladne adrenalina, jer ga nemaju u vlastitim životima. Mase su ovce koje pasu takve stvari, hrane se njima,popunjavaju praznine otrovno modificiranom “književnošću” kao genetski modificiranom hranom, a i sama psihologija mase govori sama za sebe sve. Naravno, da je u srži cijele stvari novac, komercijala koja pali i žari. Blago onima koji nemaju dovoljne mašte, a žele ubijati, razarati, silovati, pljačkati… Samo posegnu za prvom knjigom u izlogu, jer su izlozi preplavljeni takvim knjigama. Ili izaberu film na prvu ruku, jer teško će naći neki koji ne sadrži bar jedno zlodjelo, a posve lagano one druge. I eto im gotove stvari, samo još prijeći na djelo.
Ne radi se o tome da o takvim stvarima treba da se šuti, radi se o zalaženju u detalje bolesnih umova, radi se o tome da su moderni “pisci” preuzeli ulogu novinara, te je proširili do neviđenih razmjera.No utjehe ima. Još uvijek se tu i tamo pojavi kvalitetan roman koji nije kopija kopije nekog već davno napisanog romana, koji obogaćuje duh i širi vidike, koji nadahnjuje, unosi zdravu radost u život, te podsjeti na to što jeste sama esencija književnosti, umjetnosti i vrijednosti u našim životima.Prosjek prividno, (ili možda doslovno?), vlada svijetom. Prosječni umovi, bolesni umovi, umovi koji se hrane lošom literaturom, a uzgred bogato hrane i one koji je pišu. A one koji pišu… Pa vrlo su rijetki postali oni koji ne pišu. Uzmimo samo jedan primjer, ovdje u Hrvatskoj.M. V. R je vlasnica izdavačke kuće.
Godinama i godinama se čekao prijevod 1Q84-Murakami, obećavao se prijevod… Nije stizao. Srbija je odmah prevela knjigu i to je vrlo kvalitetan prijevod Nataše Tomić. Što za to vrijeme radi M. V. R. dok joj stižu masovni upiti o prijevodu. Ona piše knjige… Kakve knjige? Pročitajte bar jednu.Započela sam jednu i zaprepastila se po tko zna koji put, koliko netko može loše pisati iliti škrabati.U međuvremenu, ona dakle troši resurse na svoje škrabotine na uštrb kvalitetne književnosti u svijetu davno prevedene, koja je, uzgred rečeno, samo jedan primjer – Murakami. No ni to ne pomaže, jer i pored smeća kojima su knjižare natrpane, dolazi do propasti izdavačkih kuća, te se u očaju udružuju ne bi li spasili živu glavu ne učeći ništa iz prethodnih grešaka, nastavljaju po starom. Uz par izuzetaka.
Ali navedena gospođa je samo jedna u nizu. Što reći o V. Pokos? Pa žena je ostala bez sponzora,(bivšeg supruga), shvaćam je. Sada je to opet riječ o trash literaturi. Još 2010 Nacional je naveo neke od njih: S. Gotovac, M. Grubnić, N. Drpić, itd… Ne, ovi navedeni se ne bave doslovnim krvoločnim opisima…To su više tračerske knjige, žalopojke, nabildanih tematika slavnih u Hr… I kako piše Nacional: “…uz propagandnu mašineriju, najčešće novinskog izdavača koji je objavio knjigu, te prodaju na kioscima, takve knjige se prodaju vrlo dobro, što puno govori o čitateljskoj publici”. Naslov spomenutog teksta je ISPRAZNOST IZMEĐU DVIJU KORICA KNJIGA. Doista vrijedi pročitati taj tekst na stranicama http://arhiva. Nacional.hr sada da se vratimo roman Bez utjehe, samo na čas.Čitam po internetu recenzije ljudi koji su se očito pogubili pri dodiru s istinski vrijednom književnošću. Govore o besmislu knjige, o pisanju toga romana na račun stare slave K. Ishigura, o dosadi, itd…Našla sam i par umjereno dobrih recenzija.Doista ih mogu shvatiti. Pričat će mi o okusu… Kakvom bolesnom ukusu kad se uzme u obzir sve gore navedeno, od knjiga prepunih nasilja do trash literature?Tu nije u pitanju ukus već mentalni sklop čitatelja.
Knjigeraj