Čovjek

Čovjek, u neznanju otkuda je došao, od koga ili čega je postao, te nepoimajući koji je smisao života uopšte, od postanka do danas, stvara iluzije, sjenke nedokučive mu a zamišljane stvarnosti,  s tvrdoglavom, no zapravo glupošću ili, u njboljem slučaju bespomoćnošću, pogonjenom  vjerom da nešto zna, da mnogo zna, a čak često da baš sve zna; ovo posljenje događa se i “najboljima, a ne samo najglupljima”

Počelo je s prvim čovjekom, s prvim strahom, (Je li?),  i to od prirodnih sila, potom je iz tog straha, nažalost, nastala  religija-vjera u svemogućeg, milostovog stvoritelja koji iz nekog mutno objašnjenog razloga,(kao što je slobodna volja…), dozvoljava svu silu zla na ovoj planeti bez obzira na svoju premilostivost. No što se slobodne volje tiče, možda bi najbolji odgovor na pitanje da li ona uopšte postoji dala žrtva nekog nasilja, (primjer: koncentracioni logori ), prirodnih katastrofa, smrtonosnih bolesti, da se ne nabraja dalje. (Šta li se u tim vremenima i situacijama događa sa zakonom privlačenja i onim da je čovjek kreator svoga života? Što činimo jedni drugima i čijom to voljom?

Kada zapravo možemo reći da imamo slobodnu volju? Kada donosimo izbore, odluke koje ne ovise o nekome ili nečemu drugom bili mi toga svjesni ili ne? Slobodna volja je uski i kratki puteljak koji nam se ukaže tu i tamo, pa njime zakoraknemo ushićeni datom situacijom koja nam se čini posve pod našom kontrolom ili, u drugom slučaju, kad događanja idu nepovoljnim pravcem te se mi nađemo u ulozi onoga koji može izabrati.

A stvoritelj?

Ništa o tome ne znamo osim onog što smo zamislili, izmislili, a zatim povjerovali i to u raznim varijacijama, a ponajviše umnim aberacijama iz kojih se, nadalje, izrodila filozofija, a za njom I niz drugih čovjekovih “dostignuća” evidentnih pri samom pogledu, a kamoli dubljem osvrtu na svijet u kojem živimo. Kako se u to uklapa nauka iliti znanost?  Pa nauka je kao pijanac koji tetura, pada, podiže se, pa sve tako kružno. Ono što se tvrdilo do jučer kao pouzdano i istinito već sutra s nekom novom teorijom pada u vodu, a zatim preksutra i ova potonja biva oborena najnovijom i tako dalje i tako dalje i tako dalje…

Ne bi li bilo mudro i olakšavajuće da se pomirimo s tim da ništa ne znamo već samo izmišljamo i živimo od tih izmišljotina. Ali to bi bio tek prvi i najteži korak, za mnoge nepremostiv, no odlučujući.

Ipak, postoji druga strana čovjekovog bivanja na ovome svijetu, vedra, svijetla strana u slučaju da se ovaj realističan pogled na stvari smatra pesimističnim, crnim, obeshrabrujućim, onim koji će većinu dovesti do bijesa ili, u najmanju ruku, na odmahivanje glavom.

Koja druga strana? Koja vedra i svijetla strana!-povikaše neki uglas iščekujući…Žalosno je ako svaka individua za sebe ne zna i nema odgovor na temeljno pitanje (ne)kvalitete vlastitog života.