Marko Aurelije i njegova razmišljanja
Nemaš istinske ljubavi za sebe, jer da je imaš, volio bi svoju prirodu i volju svoje prirode.
Oni koji vole svoj poziv, predaju mu se do krajnosti, ne stižući se čak ni oprati ni jesti.
Pa zar ti manje držiš do svoje prirode negoli rezbar do svoje rezbarije, plesač do svog plesa, tvrdica do svoje hrpe srebrnjaka, ili razmetljiv čovjek do trenutka svoje slave? Kada su srcem u svom poslu, ti su ljudi spremni žrtvovati hranu i san za njegov uspjeh. Je li služenje za opću korist u tvojim ocima manje značajno i zaslužuje li manje predanosti?
Nikada nećeš biti poznat po svojoj oštroumnosti. Neka je tome tako.
Ali još uvijek postoji mnoštvo drugih osobina za koje ne možeš reci: “Nemam za to dara.” Poradi, dakle, na onima koje su potpuno u tvojoj moći, a to su, naprimjer, iskrenost, dostojanstvo, izdržljivost, razboritost. Ne negoduj, budi umjeren, obziran prema drugima, iskren; budi blag u ophođenju i u govoru, drži se dostojanstveno. Pogledaj koliko ima kvaliteta koje bi u ovom trenutku mogle biti tvoje.
Ne možeš ustvrditi nikakve svoje prirodne nesposobnosti Hi nesklonosti za njih, pa ipak se još uvijek zadržavaš na manje uzvišenom planu. Nadalje, je li nedostatak prirodne nadarenosti razlog za nastupe mrzovolje, škrtosti i prekomjernog laskanja, prigovaranja na lose zdravlje, puzanje pred nekim i hvalisanje, te stalnu promjenu raspoloženja? Zasigurno nije.
Svega si se toga mogao osloboditi daleko ranije i biti kriv samo zbog sporosti i teškoće u razumijevanju, a čak i to možeš popraviti vježbom, ako to ne smatraš nevažnim ili ne uživaš u vlastitoj ograničenosti. Postoje oni koji se, ako ti naprave uslugu, ne ustežu zauzvrat tražiti naknadu.
Drugi će te, pak, mada nespremni da idu tako daleko kao prvi, ipak potajno smatrati dužnikom i biti potpuno svjesni onoga sto su napravili. No, postoje također i oni koji, moglo bi se gotovo reci, uopće nemaju svijest o onome sto su učinili, poput loze koja dade grozd grozda, i tada, budući da je donijela svoj plod, ne traži ništa vise hvale od konja koji je završio utrku, lovačkog psa koji je gonio divljač, ili pčele koja je u košnicu spremila med. Poput njih, čovjek koji je napravio dobro djelo, ne izvikuje ga, već odmah prelazi na drugo, kao sto će loza sljedećeg ljeta opet roditi grožđem.
“Zar bismo se trebali ravnati prema bicima koja djeluju nesvjesno?”
Točno, iako bismo mi to trebali činiti svjesno, jer kako kaže izreka “obilježje je društvenog bića svijest o tome da su njegova djela za opće dobro”.
“Nije li poželjno da i samo društvo bude toga podjednako svjesno?” Istina je, nesumnjivo, ali ti još uvijek ne razumiješ smisao izreke pa se tako svrstavaš u red onih koje sam upravo opisao, a koji su na sličan način zavedeni varljivim zaključivanjem. Shvati pravo značenje izreke i ne boj se da ce te to odvesti u zanemarivanje bilo koje društvene dužnosti.