Moral i etika po Nagelu

Moral i etika dva vječna filozofska pitanja koja dovode do rasprava i mimoilaženja u stavovima. Što je za jedne dobro činiti, po pitanju morala, za druge može značiti potpuno obrnuto i to bi bila pojednostavljena misao o moralu kao početna točka.
Zanimljivo je gledište T. Nagela američkog filozofa i profesora prava u N. Yorku rođenog 1937 godine u Srbiji te dobitnika mnogih priznanja i nagrada. U daljnjem tekstu J. Žanić briljantno komentira Nagelovu recenziju ovih dviju knjigu.

“Pravedni um”, prva knjiga Jonathana Haidta o kojoj Nagel donosi recenziju bavi se evolucijskim izvorima moralnosti koje pronalazi u urođenim modulima i grupnoj selekciji. Knjiga postulira šest različitih tipova moralnog stava, koji se manifestiraju putem intuitivnih, pozitivnih ili negativnih, moralnih reakcija, a koje različite kulture kombiniraju kako bi formirale svoju specifičnu verziju moralnosti: briga/ozljeđivanje, sloboda/ugnjetavanje, poštenje/varanje, lojalnost/izdaja, autoritet/subverzija, svetost/oskvrnuće. Prema Nagelu, Haidt tvrdi da um ima zanemarivu ulogu u formiranju moralnih stavova – većinom onu post festum racionalizacije – dok se bilo koji uspješni moralni sustav mora temeljiti na ovim instinktivnim, intuitivnim, evolucijski oblikovanim stavovima. Također, Haidt prigovara lijevo-liberalnim pozicijama da naglašavaju samo tri od osnovnih moralnih stavova, naime brigu, slobodu i poštenje, dok konzervativci uzimaju u obzir svih šest, dakle i one koji su liberalima i ljevičarima često odbojni: lojalnost, autoritet i svetost. Upravo ove posljednje tri vrijednosti Haidt smatra presudnima za povezivanje ljudi u zajednici i za osjećaj smislenosti života, a njihovo odbacivanje ili zanemarivanje drži pogubnim. Haidt također smatra da strogo racionalističke, univerzalističke etike nemaju mnogo šanse za uspjeh jer se suviše udaljuju od naše evolucijski oblikovane sposobnosti za moralno rasuđivanje.
Nagel prigovara na sljedećoj ključnoj točki: kakvi god bili evolucijski izvori i urođeni oblici funkcioniranja određenih naših sposobnosti u etičkoj diskusiji ne možemo eliminirati određena gledišta zato što naizgled nisu u skladu s ovima. Drukčije rečeno, normativno ne slijedi iz deskriptivnog, te se mi možemo zalagati za određena moralna načela nezavisno od empirijskih činjenica o tome kako nešto funkcionira u našem umu ili nekoj zajednici i kulturi. Možemo bez kontradikcije zahtijevati univerzalna moralna pravila bez obzira što “prirodni” um većine ljudi nije sklon takvom načinu mišljenja – to možemo uostalom i zato što ljudski prirodni um jest, barem potencijalno, opremljen sposobnostima rezoniranja na tom nivou.

Druga knjiga koju Nagel prikazuje od Gideona Rosena pod nazivom “Dostojanstvo” bavi se pojmom dostojanstva. Nadovezujući se na Kanta, Rosen ustoličuje pojam dostojanstva kao ključan moralni pojam, no, za razliku od Kanta, odvaja ga od pojma prava, što Nagel kritizira. Kao potvrdu za tezu da ideja dostojanstva nema veze s ljudskim interesima (dok prava imaju) Rosen navodi normu, prisutnu u svim kulturama, da se tijela mrtvih tretiraju s poštovanjem. No, Rosen je, tvrdeći kako to tretiranje nema direktne veze s interesima preminulog ili bilo koga drugog po svemu sudeći u krivu: podrijetlo te norme ne treba tražiti samo u cilju ne-širenja zaraze i sl., već, recimo, u ekstenziji norme da tijela drugih osoba treba tretirati s poštovanjem, što znači bez nasilja, itd. Dakle, nije točno da tretiranje mrtvih nema veze s interesima “bilo koga drugog”, jer zapravo ima veze s interesima svih. Dobro je poznato da se pogrebi priređuju, ne zapravo zbog umrlih već zbog ostalih, rodbine, prijatelja, kako bi si mogli slati razne poruke, natjecati se na razne načine, itd. Mislim da i zabrana eutanazije ima sličan temelj: strah da nastupa slippery slope. Dakle, mogućnosti su brojne, među njima i one evolucijske, za dublje objašnjenje ideje dostojanstva i njezine primjene. No, da koncept dostojanstva jest ključan potvrđuju i nedavne revolucije u arapskom svijetu, koje su mnogi komentatori okarakterizirali kao “pitanje dostojanstva”. Radi se, mislim o tome, da je osjećaj vlastitog statusa (bolje: konceptualizacija vlastitog statusa i emotivno-motivacijski mehanizmi s time povezani) jedna od ključnih sastavnica samopercepcije te da je unapređenje tog statusa jedan od ključnih motiva u društvenom djelovanju. Takav motiv može pokrenuti pojedince da riskiraju mnogo toga kako bi postigli viši status, kao što može pokrenuti i široke slojeve društva na djelovanje kako bi postigli status koji smatraju da im pripada – odn. kako bi odagnali osjećaj poniženja koji proizlazi iz konceptualizacije svoga statusa kao nedostatnog.
Svaki pojedinac mora naći neki balans između dotičnih motiva, kao što i svako društvo mora pronaći neki balans između dotičnih vrijednosti.
J. Žanić