Platonova pećina

Što je stvarnost?

Usporedite našu prirodu s ovim stanjem i provjerite jesmo li stvarno obrazovani ili ne. Zamislite da ljudi žive u podzemnoj pećini i da širok otvor vodi čitavu špilju, vodeći ka svjetlu. U toj špilji žive od djetinjstva i oko bedara i vratova imaju okove, tako da se ne mogu kretati i samo gledaju naprijed, jer ne mogu okrenuti glavu zbog okova. Njihova svjetlost, međutim, dolazi od vatre koja gori iznad njih i daleko iza njih. Staza vodi između vatre i okova, a pokraj nje zamišlja da je zid podignut poput ograde koju su mađioničari postavili da bi pokazali svoju vještinu iznad nje.

Zamislite, osim toga, da ljudi prolaze pored tog zida i nose razne uređaje, poput kipova ljudi i drugih životinja od kamena i drveta, kao i sva moguća djela ljudske umjetnosti, ali tako da strše iznad zida i istovremeno, kao što je to obično slučaj, neki od njih razgovaraju u prolazu, a drugi ne izgovore ni riječ. Slični su nama. Mislite li da vide išta drugo osim vlastitih sjena i sjena drugih ljudi, koje svjetlost vatre baca na suprotni zid špilje? A kad su u pitanju predmeti koje nose pored sebe? Neće biti isto i s njima? I ako bi mogli razgovarati jedni s drugima, zar ne bi morali smatrati ono što vide kao stvarnim stvarima? A kad bi odjek došao s suprotne strane zatvora? Ne mislite li da će, čim jedan od prolaznika progovori, povjerovati da to nitko drugi ne govori, već sjenka koja prolazi? Oni uopće neće smatrati stvarnim, osim ove sjene predmeta koju su napravili ljudi.

A sad zamislite što bi učinili da se stvarno oslobode okova i izliječe od neznanja. To bi moglo biti samo ovo: ako se jedan od njih oslobodio okova i bio prisiljen naglo ustati, okrenuti vrat i otići pogledati svjetlost, dok u svemu tome osjeća bol, a od svjetla ne može vidjeti one stvari čije je sjene nekada gledao, što misliš Što bi odgovorio kad bi mu netko rekao da je do tada gledao samo gluposti, da je sada mnogo bliži stvarnosti i da može ispravnije vidjeti, budući da je suočen s većom istinom? A ako bi mu tada netko pokazao neke prolazne predmete i natjerao ga da odgovori što oni znače pitanjem, ne misliš li da će se on naći u nevolji i da će pomisliti da je ono što je vidio ranije stvarnije od onoga što je vidio se pojavljuje sada? A kad bismo ga sada prisilili da gleda svjetlost, tada bi ga oči boljele, a on bi pobjegao i okrenuo se onome što vidi i vjerovao da je to stvarno jasnije od onoga što mu se sada pokazuje. Kad bi ga netko od tamo prisilno odvukao od teškog i nepristupačnog izlaza, a da ga ne puste dok ga ne izvuku na sunčevu svjetlost, ne bi li tada patio i ljutio se što ga vuče i bi li, kad bi onda došao svjetlo, oči ne bi bile zasjenjene da ne bi vidio ništa od onoga što nazivamo stvarnim? Ili, barem, nije mogao to učiniti odmah. Morao bi se naviknuti na svjetlo ako želi vidjeti predmete iznad. U početku bi najlakše prepoznao sjene, zatim slike ljudi i drugih predmeta u vodi, pa čak i više. Zatim bi, vidjevši svjetlost zvijezda i mjeseca, lakše vidio nebeska tijela i samo nebo noću, nego sunce i njegova svjetlost danju? A kad bi odjek došao s suprotne strane zatvora? Ne mislite li da će, čim jedan od prolaznika progovori, povjerovati da to nitko drugi ne govori, već sjenka koja prolazi? Oni uopće neće smatrati stvarnim, osim ove sjene predmeta koju su napravili ljudi.

A sada zamislite – nastavio sam – kako će postupiti ako se stvarno uspiju osloboditi okova i izliječiti od neznanja. To bi moglo biti samo ovo: ako se jedan od njih oslobodi okova i bude prisiljen odjednom ustati, okrenuti vrat i otići pogledati svjetlost, dok u svemu tome osjeća bol, a od svjetla ne može vidjeti stvari čije običavao je gledati sjene, što misliš da bi odgovorio ako mu netko kaže da je do tada samo gledao gluposti da je sada mnogo bliži stvarnosti i vidi ispravnije, budući da je okrenut većoj istini? A ako bi mu tada netko pokazao neke prolazne predmete i natjerao ga da odgovori što oni znače pitanjem, ne misliš li da će se on naći u nevolji i da će pomisliti da je ono što je vidio ranije stvarnije od onoga što je vidio se pojavljuje sada? A kad bismo ga sada prisilili da pogleda u svjetlo, tada bi mu se oči zabolele, a on bi pobjegao i okrenuo se onome što je mogao vidjeti i vjerovao da je to zaista jasnije od onoga što mu se sada pokazuje. Kad bi ga netko od tamo prisilno vukao odatle na težak i nepristupačan način bez puštanja dok ga ne izvuku na sunčevu svjetlost, zar ne bi onda patio i ljutio se što ga vuče i bi li, kad bi tada izašao na vidjelo ,, oči ne bi bile zasjenjene kako ne bi vidio ništa od onoga što nazivamo stvarnim? Morao bi se naviknuti na svjetlo ako želi vidjeti predmete iznad. U početku bi bilo najlakše prepoznati sjene, zatim slike ljudi i drugih predmeta u vodi, pa čak i više. Onda, gledajući svjetlost mjesečevih zvijezda, da li bi bilo lakše vidjeti nebeska tijela i samo nebo noću, nego sunce i njegovu svjetlost tokom dana? I nakon toga, već će moći doći do zaključka da je sunce ono koje određuje vrijeme i godine, koje vlada cijelim vidljivim svijetom i od kada sve što se vidi nekako potječe. Unaprijediti. Kad se sjeti svog prvog stana, mudrosti toga vremena i svojih prijatelja s kojima je bio vezan zajedno, zar ne mislite da će se on tada radovati toj promjeni i da će sažaliti one koji su još uvijek tu? A ako odaju počast, pohvale i nagrade za onoga koji je najbolje vidio predmete koji su prošli, najbolje zapamtio koji je od njih obično prvi prošao, koji zadnji i koji u isto vrijeme, tako da je mogao unaprijed reći na koji će se od njih sada naići, mislite li da će nakon ovoga, još uvijek čežnja i zavist onima koji tamo uživaju svoju moć i ugled? Ili će biti s njim kao s onim Homerovim junakom, tako da će očajnički željeti “biti sa slugom jadnika” i trpjeti sve drugo, umjesto da vjeruje u te pojmove i živi na taj način?

Razmislite i o ovome

Kad bi takav čovjek ponovno sišao i sjeo na isto mjesto, ne bi li mu oči bile ispunjene tamom kad bi iznenada došao od sunca? dok su mu oči bile zaslijepljene i još uvijek lutaju tu i tamo – i navikavanje na to opet ne bi bilo kratko – poželio se opet natjecati s tim zatvorenicima u procjeni tih sjenki, zar ne bi izazvao smijeh i ne bi li mu rekli da ide gore razmazila oči i ne vrijedi ni pokušati se popeti gore? A ako ih je netko pokušao osloboditi i odnijeti gore, tada bi ga ubili, ako bi ga uspjeli uhvatiti i učiniti. Dragi Glaucon, moramo ovu sliku primijeniti u cijelosti s onim što smo prije rekli i usporediti svijet koji je prikazan našem vida s boravkom u tamnici, te svjetlost vatre u ovoj snagom sunca. Ako, nadalje, shvatite uspon i promatranje onoga što je gore kao putovanje duše u sferu uma , onda ste na tragu onoga za čim sumnjam i što ste htjeli čuti od mene. Ali Bog zna je li istina ono što pretpostavljam. U svakom slučaju, prema načinu na koji se te stvari čine, čini mi se jasnim da je na polju poznatih ideja ovo dobro i da tu ideju možemo vidjeti samo s poteškoćama. Ali kad se jednom vidi, onda iz samoga rasuđivanja nužno slijedi da je uzrok svega ispravnog i lijepog, da je u carstvu vidljivog rađalo svjetlo i gospodar svjetla, a da je u carstvu uma ljubavnica koja daje istinu i um. Dodao bih tome da onaj tko želi razumno postupiti u svom osobnom i javnom životu treba upravljati svojim pogledom na to.

 Izvod iz Platonovog djela Država