Stablo naranče: Carlos Fuentes
Carlos Fuentes – Stablo naranče
Za Carlosa Fuentesa može se pročitati da je vrlo važan i utjecajan književnik u Južnoj Americi kojemu je Nobelova nagrada uvijek vrlo blizu ali nikako da je dobije. Razumijem zašto je važan, dobar ali i nenagrađen. Stablo naranče je jedna od onih knjiga iz kojih se uči o (neispričanoj) povijesti, beznačajnosti pojedinca i njegove sudbine u nepreglednom vrtlogu prostora i vremena te “malim” mudrostima koje može izreći samo smrtni čovječji um. Čini se da ljudi samo iz groba mogu sagledavati stvari kakve jesu i reći pokoju pametnu ali i istinitu o sebi i trenutku koji su živjeli.
Na samom me početku prevoditelj Jeronimo de Aguilar, koji je čuvenom konkvistadoru Cortesu olakšao osvajanje nove zemlje (te tako učinio prvi korak u uništenju veličanstvene civilizacije), impresionirao svojim poimanjem osjećaja: “Iz groba, tvrdim vam, mržnja izgleda kao najjaloviji dio naših života. Mržnja, kao i zavist, koja je nesreća zbog tuđeg dobra, nalik je zlopamćenju kao nesreći koja pogađa više onoga tko gaji takve osjećaje nego onoga kome su ti osjećaji namijenjeni. To nije slučaj s ljubomorom, koja može biti izvor sjajnih agonija i neusporedivih uzbuđenja. I oholost je drukčija jer je ona značajka svih smrtnika, sve nas pobratimljuje i velika je izjednačiteljica siromašnih i bogatih, jakih i slabih.U tome je nalik okrutnosti koja je najbolje raspoređene na cijelom svijetu. Ali mržnja i zavist – kako bih mogao pobijediti one koji su mi izazivali te osjećaje…” Jeronimo je ciničan, duhovit, mudar i iskusan. On je Europljan, Španjolac koji je služeći Cortesu i kralju došao u neki drugačiji svijet koji ga je očarao jednako kao što su njegova bogatstva i resursi očarali konkvistadore. On ga zapravo voli, divi mu se i želi ga očuvati od pohlepnih europskih prstiju. Zna u čemu je bila njegova prednost pred Eurupom i zbog čega je civilizacija osuđena na propast: ” Mi, potomci kastiljskih i andaluških ratova, u tih smo osam godina vidjeli krhkost zemlje i zapitali se kako se mogao održavati život u velikim napuštenim gradovima na tako oskudnom tlu i tako neprohodne prašume. Imali smo odgovore naših vlastitih predaka: iskorištavajte malo bogatstvo šume, dobro iskoristite slabašnu zemlju visoravni, njegujte i jedno i drugo. Tako su od pamtivijeka činili seljaci. Kada su tako postupale dinastije, Jukatan je živio. Kada su dinastije dale prednost veličini moći nad veličinom života, mršava zemlja i gusta prašuma nisu mogle dovoljno i brzo zadovoljiti potrebe kraljeva, svećenika, ratnka i činovnika. Uslijedili su ratovi, napuštanje zemlje, najprije bježanje u gradove a zatim iz gradova. Zemlja više nije mogla izdržavati moć. Moć je srušena. Ostala je zemlja. Ostali su ljudi koji nisu imali druge moći osim one koju im je davala zemlja. Ostale su riječi.” Zapravo, Fuentes voli, kako će se kasnije još pokazati, završavati posmrtne monologe svojih likova na način da svega nestane a samo riječi ostanu.
Hernan Cortes
Dok je Jeronimo de Aguilar pričao jednu stranu konkviste, drugu stranu pričaju braća Martin i Martin Cortes, sinovi Hernana Cortesa, osvajača Meksika. Da ne bude zabune, i oni se javljaju mrtvi. Njihov otac je prij svega bio sposoban konkvistador. Stekao je golemo bogatstvo, kako za Karla V. tako i za sebe, postiga je da Asteci u njemu vide boga te na temeljima njihovih hramova sagradio goleme crkve, stekao je brojne neprijatelje koji su mu bili zavidni na uspjesim ali i sposobnosti, bio je ohol i nemaštovit pri odabiru imena za svoju mnogobrojnu djecu. Dva Martina žrtve su svog prezimena tj. očevih ambicija. Iako je bar jedan od njih uživao blagodati Cortesova nasljedstva, na kraju je obojicu dovelo na optuženičku klupu za pokušaj pobune u Novoj Španjilskoj. Dakako da za to nisu bili krivi no bilo je dovoljno da se zovu Cortes i dok je jedan Martin bio prezauzet trošenjem i uživanjem u dijelu bogatstva koje je ipak vraćeno njegovom ocu, drugi je Martin bio bez utjecaja unatoč svojim političkim ambicijama.
Nakon Meksika, slijedi osvajanje Numancije, strateški vrlo važne ali teško osvojive. Ipak, Rim nije bez razloga postao carstvo a Numancija je bila tek jedna od njegovih priča o osvajanju i uspjehu. Kroničar Polibije poznaovao je “osvajača” Numancije, Rim ali i tajnu njegova uspjeha: “Vi ne znate razlikovati povijest od priče. Ja, Polibije Megalopolis, Grk staroga kova, kažem vam da se ne zavaravate. Rim je goluždrava nacija, sirova i barbarska kao i Keltiberi. Nešto manje od njih, ali bez ikakve usporedbe s grčkom profinjenošću. Ipak, ono što je nas Grke napustilo, smjestilo se u srce Rima: Fortuna, koju mi nazivamo Tyke. Što se povijesti tiče, Tyke vodi sve poslove svijeta samo u jednome pravcu. Povjesničaru preostaje tek srediti događaje što ih Fortuna određuje. Moja velika sreća (moja osobna Fortuna) sastoji se u tome da sam bio svjedok trenutka u kojemu je Rim postao protagonistom Fortune. Dotada je svijet živio pod znakom rasula. Od Rima pa nadalje, svijet je postao jedna organska cjelina. Zbivanja u Italiji i u Africi povezali su Grčku i Aziju. Svi ti događaji vode istom cilju: svijetu što ga Rim ujedinjuje. To je povod i povijesti. Vi ste svjedoci moje dobre sreće. U pedeset tri godine (koje je Scipion proživio dok nije stigao u Numanciju) Rim je osvojio gotovo sav nastanjeni svijet. To se prvi put u povijesti dogodilo i to je jedina tema moje priče. Fortuna je Rimu dala vlast nad svijetom. Ako poštujem božicu Tyke, morao bih reći: To se dogodilo jer je to Rim zaslužio. Vi ćete se sjećati ove priče. Sve ostalo prepušteno je skupljačima starina.” Scipion Emilijan, treći pripovjedač, bio je suvremenik dotičnog Polibija (ali i čuvene braće Grakho), njegov prijatelj i zaslužan za pad Numancije. Njegova je dužnost bila doseći slavu svoga djeda, Scipiona Afričkoga. Pritom je gotovo ključno bilo njegovo prijateljstvo s Polibijem koji je u Rim došao kao grčki zatvorenik s mnogo knjiga pa je ponajprije nastupio kao njegov učitelj. Mladog je Scipiona čekalo štošta: “Radit ćete važne stvari, naročito ćete voditi razgovore po latinskom uzoru i grčkom razmišljanju, i nastojati doprijeti do poezije preko javne riječi. Govorništvo će biti rimska škola u kojoj su vrlina i djelovanje nerazdvojni. Razgovarali ste Polibije i ti o svakodnevnim stvarima. Širenje grada Rima. Dolazak robova iz osvojenih provincija na rad u poljima, i emigracija seljaka u grad, što je izazvalo širenje grada. Porast raskoši i financijskog poslovanja. Iz Grčke je stigla spoznaja, ali i žudnja za raskošnim životom.” Bogatim Rimljanima bilo je vrlo važno uživati u životu i slijediti modu: “Mnogi mladići, govorio je Polibije, vjerovali su da će biti kao Grci ako rasipaju svoju energiju u ljubakanjima s drugim mladićima, s dvorskim damama, ili u glazbi i banketima. Samo jedan primjer dovoljan je da pokaže stupanj dekadencije rimske mladeži: više su stajale usluge nekog dječaka nego kupnja obradivih površina; a dok je nadnica jednog seljaka iznosila trideset drahmi, jedan vrč marinirane ribe stajao je tristo drahmi.” Kao vojskovođa, Scipion se nije dao zavesti raznolikim ugodama i luksuzima. Discipliniran, odlučan i promišljen osvojio je Numanciju tj. natjerao je njene stanovnike na samoubojstvo a s nekoliko desetaka preživjelih vratio se u Rim kao pobjednik.
Podosta stoljeće kasnije, slavan i nesretan glumac Vincente Valera stiže u Acapulco i na hotelskoj recepciji traži da mu se pronađe neka ribarska brodica. Recepcionar, potomak domorodačkog stanovništva, mu je pronašao samo Dvije Amerike čiji naziv ni najmanje nije uzbudio Vincenta. A zašto i bi? On zasigurno ne razmišlja kao recepcionar: ” – Postoje dvije Amerike, ona vaša i ova naša.” Kad je počeo umišljati svoju nepostojeću suprugu već sam se pomalo zabrinula za izmučenog i povlaštenog glumca osuđenog na luksuz. Zatim je na svoju brodicu poveo sedam kurvi koje su ga toliko izmorile seksom da je umro. Sedam nesretnih djevojaka očito predstavljaju današnji Meksiko, Meksiko nakon španjolskih konkvistadora, osamostaljenja i razvoja koji ne poznaje svoje prave pretke, one koji su prethodili europskoj vojsci, čiji potomci tek preživljavaju uz potomke svojih osvajača. Kurve i umjetnici se vole i mora se priznati da je daleko poetskije prokazati nepravdu svijeta kroz njih i preko njih nego, primjerice, vozača autobusa, čistača ulica ili kućnih pomoćnica.
Kristofor Kolumbo
I za kraj moreplovac. Davno je došao na obale raja i odlučio ostati. I on zna podosta o osjećajima i ljudima: “Nas Đenovežane ne uzimaju zaozbiljno. U Italiji postoje različiti stupnjevi ozbiljnosti. Firentinci smatraju da mi Đenovežani nismo dostojni povjerenja. Nasuprot tome, sebe vide kao trezvene ljude, proračunate i sposobne za poslove. No stanovnici Ferrare, pak, vide Firentince kao nepoštene, zlobne, škrte, spremne na prijevaru i lukavštine da bi postigli svoje ciljeve bez obzira na sredstva. Stanovnici Ferrare vole biti odlučni i aristokratski poput klasičnog medaljona, nepromjenjivog i istančanog. Uzvišeni kakvi jesu (ili se osjećaju), ne čine ništa de ne bi narušili sliku svoje otmjenosti, te ubrzo upadaju u očaj i počine samoubojstvo. Tako da, ako ovi iz Ferrare preziru Firentince, a Firentinci nas iz Đenove, nama ne preostaje drugo nego da preziremo bučne, prljave i lakoumne Napolitance, a Napolitanci nemaju drugog izbora noga da pljuju po strašnim Sicilijancima, ubojicama i nepoštenjacima.” I on se u svom životu nagledao svačega: “Vidio sam ih kako isplovaljvaju iz Gvinejskoga zaljeva kamo su portugalski trgovci dolazili s brodovima nakrcatima robom za crne kraljeve u zamjenu za roblje koje je religija trebala izbaviti. Brodovi su iskrcavali svilu, posuđe, zrcala, slike Francuskog otoka, misale i noćne posude, a punili se muškarcima koje su razdvojili od svojih žena, i slali ih na različita odredišta; djecu su također odvajali, bacali u tijesne galije, bez prostora za kretanje, gdje su bila u doticaju samo s onima koji su se nalazili do njih, prisiljeni da seru i pišaju jedni po drugima, i da govore svojim jezikom onima koji su bili u istom smrtonosnom zagrljaju s njima, ali ih nisu razumjeli. Je li postojala rasa koju su više ponižavali, prezirali, podvrgavali ćistim hirovima okrutnosti od ove?” Nije. Taj sućutan i mudar moreplovac je Kristofor Kolumbo i upravo je on s Japancima potpisao brdo ugovora kojima je komercijalizirao svoj novootkriveni raj a sad prvim razredom leti u Španjolsku, odakle je njegovo putovanje i počelo. Putovanje krati razmišljanjem: “Izgubio sam svaki pojam o vremenu i prostoru. Sada, leteći nebom, postajem ih ponovno svjestan. Ah, kako uživam gledajući ovako odozgo tragove svoga prvog putovanja, i to unatrag: brda prekrivena hrastovom šumicom i planikom, plodna zemlja, sva obrađena, indijanski čunovi koji brazde zaljevom u koji se ulijeva sedam rijeka, jedna u malenom slapu mliječne boje: vidim more i sirene, levijatane i Amazonke kako odapinju svoje strijele prema suncu. I već naslućujem, lteći iznad svoga bijelog vrta, plaže s valovima punih govana, krvavih krpa, s muhama i štakorima, oporo nebo i zatrovanu vodu. Hoće li ponovo optužiti Židove i Arape za sve ovo prije no što ih protjeraju ili ih na povratku istrijebe?” Dragi fiktivni Kristofore, predugo si na ovome svijetu da i sam ne bi znao odgovor.
Svim ovim junacima, njihovom prostoru i vremenu, zajedničko je stablo naranče. Neki od njih su mu zasadili sjemenke, neki uživali u plodovima, neki pod njim počivali a neki samo veselili… Sviđa mi se ovaj naslov i, unatoč potrebi da se naglašava kako ponekad ostanu samo rijeli te Kristoforu Kolumbu koji je potpisiva ugovore s Japancima o koncesijama, restoranima i ručnicima u Raju, sviđa mi se knjiga. Ona nije za razbibrigu i opuštanje, ona je za učenje i to ne samo o prošlosti već i sadašnjosti i budućnosti koja nas čeka. Usprkos tomu što je svijet tužno mjesto a ljudi su skloni ponavljati povijest, utješno je što će uvijek opstati nešto jednostavno, lijepo i živo poput stabla naranče.
Izvor: