Vještice mit i istine

Vjerovanje u vještice vrlo je stara i raširena pojava usko povezana sa šamanizmom. Mnogo je razloga zašto su uglavnom žene bile vještice. Vještice su uništavale plodove zemlje, provodile tajne obrede, svojim vještičarenjem izazivale bolesti kod pojedinaca, a mogle su bacati i ljubavne čini. Potraga za viđenjem i proricanjem, znanje spravljanja lijekova i s tim povezana neizbježna bliskost s prirodom, govorili su u prilog ideji žene kao vještice. Svoj konačni oblik lik vještica dobio je u poganskim starim ženskim kultovima, i to od grčke božice lova i plodnosti Artemide, odnosno od odgovarajuće rimske božice Dijane. No žene su bile samo dio renesansnog narativa o nevjerojatnim okrutnostima koje su zadesile sve nesretnike koji su tijekom tih stoljeća umrli pod optužbom da su vještice ili vještice. Žene prve u redu, kao niža bića, bez prava glasa, bez zaštite, pretvoreni su u žrtve ljudske izopačenosti.

Čarobnjak
je obično osoba čiji se zli duh treba hraniti životnom snagom drugih ljudskih bića. Čarobnjaci će obično oduzeti slab život, kao što je djetetov. S obzirom da smrtnost djece u mnogim dijelovima Afrike iznosi čak 50%, ne čude brojne optužbe za vještičarstvo i danas. Riječ magija je malo nejasna, to nije vještina, već urođena kvaliteta. Netko je rođen s tom vještinom, tako je i bilo suđeno. Baš kao što su neki ljudi nespretni, neki skloni nesrećama, kleptomani ili nadareni telepatijom, drugi su Čarobnjaci, a ispoljavanje te karakterne osobine samo je pitanje vremena. Čarobnjak je moćniji od vještice. Razlika je u tome što sihirbaz nije prisiljen da se bavi magijom, sihirbaz to radi iz ljubavi prema i svojevoljno. Neki vjeruju da je čarobnjak i sam zao duh, ali toliko moćan da može kontrolirati druge duhove i prisiliti ih da rade za njega. Čarobnjak može napraviti fetiš, drveni kip ili predmet i svojom čarolijom natjerati duha da se u njemu nastani. Takav kip ili predmet čudesno će se naći kod osobe koju je njegov gospodar namjeravao učiniti žrtvom i progoniti je. Na taj način čarobnjaci mogu kontrolirati čitave zajednice jednostavno ulijevajući strah. Vješticama su se smatrale žene koje žive povučeno ili ne mogu rađati djecu ili koje se ističu u bilo čemu drugom, primjerice liječenju biljkama i travama. Mnoge žene koje su pomagale bolesnima ili ranjenima prirodnim lijekovima sastavljenim od raznih ljekovitih biljaka, koje danas smatramo najzdravijim lijekovima, osuđivane su za ogovaranje i koketiranje s vragom. Nepoštena i nepravedna suđenja takvim osobama za koje se sumnja da su vještice, čarobnjaci i vukodlaci, pokazuju nam koliko je često nedostatak znanja i strah od nepoznatog bio uzrok užasa i božjih kazni koje je crkva stoljećima provodila progoneći ljude koji su smatrati neprihvatljivim.

Progon vještica
Još od srednjeg vijeka opasnima su se smatrale ne samo žene koje su znale čarati, već i one koje su živjele bez muškaraca. Strah od vještica raspirivao je strah od neobuzdanih žena, što je tlačilo muškarce, osobito pripadnike klera. Takav ženski koncept slobode bio je povezan s njezinom seksualnošću. To se jedino moglo objasniti činjenicom da se prepuštala sotonskim utjecajima. Neprijateljski odnos prema ženama i osuda spolnosti Crkvi je olakšala označavanje žena vješticama. Narod se bojao ljudi s nadnaravnim svojstvima. Crkva je taj strah spretno iskoristila nazvavši sve neobjašnjive pojave đavoljim djelima. To je dovelo do nemilosrdnog progona vještica, što je prvenstveno obilježilo razdoblje od 1500. do 1700. godine. Osumnjičene žene bile su optužene za druženje s vragom (crimen Exceptum) ili bavljenje čarobnjaštvom (crimen magiae). Vještice je trebalo prepoznati mučenjem, a zatim pogubiti. Ti su progoni bili ne samo popraćeni okrutnim zlostavljanjima kojima se željelo iznuditi priznanje, već su izmišljeni i novi Božji sudovi zvani ordalijama. Ispitivanjem reakcije na krv, vodu i vatru zazivala se viša sila da otkrije nevinost ili kazni krivnju. Flamanski liječnik Johannes Veirus (1515. – 1588.) bio je jedan od prvih koji se oštro usprotivio ideji da su vještice u savezu s vragom. Razvio je psihološku teoriju prema kojoj su vještice melankolične osobe koje samo zamišljaju savez s vragom. Oni zaslužuju suosjećanje, a ne kaznu. Međutim, sve do 18. stoljeća postojali su mnogi pacijenti s psihopatskim poteškoćama koji su bili okrivljeni zbog svoje vjere u vještice.

Vještice u kolu

Srednjovjekovne predstave o vješticama uključivale su i pakleni obred, tzv. vještičji ples. Koristeći napitke za let, letjeli bi noću na metlama, metlama i životinjama. Tada bi se okupljali u poljima ili na brežuljcima, te svojim razuzdanim ponašanjem za vrijeme objeda i divljim plesom iskazivali svoju privrženost Sotoni, vodi vještičje rase. Postojali su stari kultovi, neka vrsta poganskih ženskih tajnih društava, koji su stoljećima bili pod zemljom. Pomogli su u stvaranju fantastične predstave o plesu vještica, opasanoj proslavi. U antici su to uglavnom bili kultovi okupljeni oko božica lova i plodnosti, Artemide u Grčkoj i Dijane u Rimskom Carstvu. U grčkom epu Ilijada, Artemida se spominje kao gospodarica divljih životinja koje su letjele zrakom, kao što su to kasnije činile vještice. Najstarije predstave vještica odnose se na noćno letenje i odlazak na vještičji ples. Letjeli bi na životinje ili predmete, osobito na metle. Taj se bijeg ponekad opisuje kao odvajanje duše, demoni ili đavoli odlete s dušom, a tijelo ostaje u snu poput smrti. Vjerovalo se da se sve ozljede nanesene duši u takvom stanju vide sutradan i na tijelu osobe. Ovdje su uočljive sličnosti sa šamanizmom. Za šamana, za potrebe magije, ima oblik životinje ili štapa. Ozljede koje je pretrpjela duša mogu se vidjeti kasnije na njegovom tijelu. Upravo od laponskih šamana potječe staronordijska riječ Gandra koja označava štap ili štap koji se koristio u magiji.

Srednji vijek i vještice
Vještica u Europi kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka nije samo netko tko uz pomoć tajnih zlih sila navodno uzrokuje smrt, bolest i zlo. Vjerovalo se da je on, a mnogo češće ona, bio član goleme urote koju je organizirao i vodio đavao, čiji je cilj uništenje kršćanstva, ponižavanje svih čudesnih vrijednosti, sukobljavanje siromašnih s bogatima, mladi protiv starog, i uništavanje društva u prah i pepeo. Oni za koje se sumnjalo da su počinitelji takvih zločina mučeni su i procesuirani dok nisu priznali, a potom su likvidirani. Smatra se da je bilo između 250.000 i 1.000.000 optuženih nesretnika. Svi se uglavnom slažu da je većina njih morala biti potpuno nevina. U maniji lova na vještice leži mit o organiziranoj zavjeri. Ovaj mit temelji se na uvjerenju da zlo koje redovito napada svijetom nije proizvod normalnog tijeka događaja, već ga uzrokuju destruktivne skupine ljudi odgovorne za sve okolnosti koje ozbiljno ugrožavaju život. U vrijeme progona vještica te su okolnosti uključivale loše vrijeme, loše žetve i epidemije. U kasnom srednjem vijeku, kada je lov na vještice uzeo maha, dogodila se promjena u društvu. Uobičajene su institucije propale, a crkva je patila od napada reformatora. Postojao je strah da je cjelokupna struktura društva ugrožena. Vjerovalo se da se iza te opasnosti kriju vražji prsti. Kršćani su oduvijek bili skloni sva zla svijeta pripisivati neprijatelju, a teolozi su od njega stvarali liktitanske sile. Kasnije, napetost između Rimokatoličke i protestantske crkve, od kojih je svaka bila uvjerena da je istina na njezinoj strani i posljedično vjerovala u đavolsku zloću svake opozicije, pridonijela je da taj strah dosegne vrhunac. Strah ga je tjerao da pronađe izlaz. I katolici i protestanti vidjeli su vještice, ili navodne vještice, kao sluge Sotone u ljudskom obliku kao dio moćne tajne zavjere protiv svega što im je dragocjeno, te su reagirali nevjerojatno divljački. Mit o organiziranoj zavjeri nije umro s prestankom lova na vještice. U 18. stoljeću tajna društva, posebice Slobodni zidari, savez udruga klesara i zidara koji su 1717. u Londonu osnovali Théophile Desaguilers, James Anderson i George Paine, osuđeni su za urotu protiv društva. U 19. stoljeću ista je optužba upućena Židovima. U 20. stoljeću taj je mit bio na djelu u antisemitizmu i nacističkim užasima u Njemačkoj, u progonu navodnih neprijatelja društva u Americi. Upravo ovaj primjer mita o vještici, od svojih početaka, dokaz je da mit nije nužno sila dobra.

Zloglasni zakon o vješticama

Sam papa Inocent VIII bio je jedan od najnečasnijih papa renesansnog razdoblja. Godine 1484. objavio je Povelju o vješticama koja je poticala i pomagala progon navodnih vještica. Uzimajući u obzir ovu povelju, Heinrich Institoris i Jakob Sprenger objavili su 1487. godine tzv. Vještičji bat (Malleus Maleficarum). Tamo su opisali čarobnjaštvo i dali upute kako raditi na suzbijanju te pojave. Pod utjecajem ovog zloglasnog djela, vjerovanje se pretvorilo u vještičju zabludu. Započeli su gotovo masovni progoni, prvo u Francuskoj, a tijekom 16. stoljeća i u Njemačkoj. Ono što je potaknulo ovu masovnu pojavu je uvođenje mučenja i inkvizicije temeljene na rimskom pravu tako da je gotovo svaka optužena osoba dokazana kao vještica. U vrijeme progona vještica za ples vještica koristio se izraz Sinagoga diabolica. Taj izraz potječe iz Ivanove Apokalipse u kojoj se za nevjerne Židove koristi izraz Sinagoga Sotone (sluge Sotone). Vještice su se, kao i gore spomenuti Židovi, hranile mesom žrtvovanim idolu i odavale su se razvratnom ponašanju (Apk. 0214). Na temelju apokalipse, služenje Sotoni ovdje je shvaćeno kao simbol skorog uništenja svijeta. Služba Božja u sinagogama za kršćane je nevidljiva i obavijena velom tajne, pa se smatralo da postoji veza s đavlom. Čovjekova mašta sve strahove i iluzije preslikava kako joj odgovara na te neprimjetne rituale. Postoje mišljenja da se tijekom plesa vještica događaju ritualna pogubljenja i druge gadosti i besramnosti. Uzrok ovakvog praznovjerja leži u strahu od nepoznatog.

Izvor: Maturski.org