Postoji li prošli život
Postoji li prošli životije pitanje koje čovjeka muče od postanka. Je li smrt kraj svega ili postoji ponovno rođenje u nekom obliku, recimo, životinje?
Ponovno rođenje ili reinkarnacija je vjerovanje staro tisućama godina i veže se prvenstveno za hinduizam i budizam te još neke manje poznate religije. Kršćanstvno ne podržava ideju i vjerovanje u reinkarnaciju, mada neki uskrsnuće drže za primjer što je pogrešno. Prema filozofskim konceptima, čovjek se sastoji od dva temeljna principa međusobno suprotstavljena po prirodi: jednog duhovnog, duše, i drugog materijalnog, tijela. Duša je vječna, nepromjenjiva, nije rođena, nije stvorena, neuništiva; umjesto toga, tijelo je vremensko, stvoreno, promjenjivo, razorivo. No ono što je najzanimljivije jeste pitanje koje se često postavlja, a to je jesmo li u prošlom životu mogli biti životinje?
Zanimljiv tekst donosimo s mislima jednog od najpoznatijih duhovnih gurua na svijetu. Što Osho odgovara na jedno od čestih pitanja: jesmo li u prošlom životu mogli biti životinje?
“Moguće je da je u svojem razvoju netko mogao jednom biti životinja, ali ne može se ponovno roditi kao životinja. U procesu evolucije ne možete se vratiti unazad; retrogresija nije moguća. Moguće je ići naprijed, u napredniji oblik rođenja, ali nije moguće iz naprednog oblika rođenja ići unazad. U ovom svijetu nema povratka unazad; nema šanse za to. Postoje dva načina – ili idemo naprijed ili ostajemo gdje jesmo; ne možemo ići unazad.
To je kao kad dijete prijeđe iz prvog u drugi razred – ali
ako padne, ostaje u prvom razredu. Nema načina da ga se vrati niže od prvog razreda. Isto tako ako padne drugi razred možemo ga tamo ostaviti, ali ga ne možemo vratiti u prvi razred. Možemo ili ostati jedna vrsta dugo vremena ili prijeći u napredniju vrstu, ali se ne možemo vratiti u nižu vrstu od one u kojoj jesmo.
Moguće je da je netko prije bio životinja ili ptica; morao je biti. Ali je druga stvar koliko je dugo bio ta vrsta. Ako kopamo po prošlim životima, moći ćemo se sjetiti vrsta kroz koje smo do sada prošli. Mogli smo biti
životinja, ptica, mali vrabac… sve niže i niže. Jednom smo bili na takvoj točki nepokretnosti da je teško otkriti bilo kakav znak svjesti.
Planine su isto žive; međutim one ne posjeduju gotovo nikakvu svijest. One sadrže devedest devet posto pasivnosti i samo jedan postotak svijesti. Kako se život razvija, svijest raste i pasivnost se smanjuje. Bog sadrži sto posto svjesnosti. Razlika između Boga i materije je u postocima. Razlika između Boga i materije je u kvantiteti, ne u kvaliteti. Zato materija u konačnici može postati Bog.
Nije ni čudno ni teško prihvatiti da je čovjek mogao biti životinja u svojem prošlom životu. Ono što je nevjerojatno je to, da se usprkos toga što smo ljudi, ponašamo kao životinje. Nije uopće čudno da smo svi u nekom prošlom životu bili životinje, ali čak i kao ljudi, naša svijest može biti toliko niska da se činimo poput ljudi samo na fizičkoj razini. Ako pogledamo naše tendencije, čini se da, iako više nismo životinje, još uvijek nismo postali ljudska bića; čini se kao da smo zapeli negdje između. Čim se pruži prilika, ne gubimo vrijeme i vraćamo se opet na životinjski nivo.
Naše postojanje u ovom trenutku sadrži sve ono što smo ikada bili prije. Postoje slojevi svih stanja u kojima smo bili u prošlosti. Ako malo zagrebemo unutra, možemo doći do unutarnjih slovjeva svoga bića – možemo doći i do stanja u kojem smo bili stijena; i to također čini jedan sloj. U dubini smo još uvijek stijene; zato kada nas netko gurne do tog sloja ponašamo se poput stijene, možemo se ponašati poput stijene. Možemo se ponašati i kao životinje – zapravo, i ponašamo se. Ono što je pred nama naši su potencijali – to nisu slojevi. Stoga ponekad, iako skočimo i dodirnemo te potencijale, ponovno padnemo na zemlju, jednog dana možemo biti bogovi, ali sada to nismo. Imamo potencijal da postanemo božanski; međutim ono što smo sada se sastoji od onoga što smo bili u prošlosti.
Tako postoje dvije stvari:
ako počnemo kopati po unutrašnjosti naići ćemo na različita prošla stanja postojanja; a ako smo bačeni naprijed u lancu rađanja, iskusiti ćemo stanja koja se nalaze ispred nas. Međutim, jednako kao što netko tko skoči i za trenutak se odvoji od zemlje i nađe se u zraku, ali se u sljedećem trenutku vraća na zemlju, tako i mi ponekad iskočimo iz svojeg životinjskog stanja i postanemo ljudska bića, ali se tada ponovno vratimo u isto stanje. Ako pažljivo promatrate otkrit ćete da smo u toku dvadeset četiri sata, svako toliko, u određenim trenucima, prava ljudska bića. I svi mi to predobro znamo.
Sigurno ste promatrali prosjake. Uvijek prose ujutro. Nikada ne dolaze navečer, jer navečer je mogućnost da netko ostane ljudsko biće gotovo nepostojeća. Ujutro, kada čovjek ustane – odmoren i naspavan, svjež i dobro raspoložen – prosjak se nada da će biti bar malo human. Ne očekuje milosrđe navečer, jer zna kroz što je čovjek prošao u toku dana – ured, dućan, pobune i protesti, novine i političari – sve je to u njemu moralo stvoriti zbrku. Sve ga je to moralo uzrujati i aktivirati životinjske slojeve u njemu. Do večeri je čovjek umoran; pretvorio se u zvijer. Zato gledajte zvjeri u noćnim klubovima kako se zvjerski ponašaju. Čovjek koji se umorio biti ljudsko biće čitavog dana, čezne za alkoholom, bukom, kockanje, plesom, striptizom – želi biti s drugim zvjerima. Noćni se klubovi brinu za životinju u čovjeku. I tako je naš prijatelj u pravu kada pita da li je moguće da je čovjek bio životinja ili ptica u prošlom životu. Ono oko čega moramo brinuti je da ne nastavimo biti ptica ili zvjer u ovom životu.”