Vantjelesno iskustvo znanstvenika
Vantjelesno iskustvo kao paranormalni fenomen može se opisati kao osjećaj promatranja vlastitog tijela odvojenom sviješću, osjećaj lebdenje i promatranja istog. Znanstvenici vantjelesno iskustvo definiraju, (u nedostaku spoznanja), kao neurolološki uzrok no bez jasnog objašnjenja. Slično kako je okarakterizirala i vidovitost ili druge nadnaravne pojave. Let duše – tako šamani nazivaju ovaj fenomen.
Poznati slučaj je doktora znanosti Wesselmana, znanstvenika i antropologa koji ne gleda smo u jednome pravcu. Kako je često imao kontakt s afričkim urođenicima to mu je omogućilo da velik dio života provede u okruženjima koja rijetko posjećuju ljudi izvana. Tijekom terenskog istraživanja u južnoj Etiopiji počeo je doživljavati nadnaravna iskustva.
Prema njegovim riječima:
“Sedamdesetih godina počeo sam spontano doživljavati proširena stanja svijesti dok sam boravio u divljini, u Etiopiji. Tada o njima nisam znao ništa, nisam uzimao droge, nisam bio član nikakvih parapsiholoških klubova. Bio sam vrlo konzervativan i vodio istraživačke ekspedicije. To je iskustvo imalo formu osjećaja da me netko motri. Ondje, u Africi, bilo je lavova, hijena, leoparda, bivola… Ovi posljednji najviše su nas zabrinjavali jer su vrlo opasni i ne vole ljude. Ali taj osjećaj da me netko motri veoma me uznemirivao. Usred bijela dana iznenada bih zastao u radu i počeo se pomno ogledavati ne bih li koga vidio, ali nikada nisam vidio ništa.”
Ne znajući o čemu se radi, počeo je sve više održavati kontakt s afričkim plemenima kako bi doznao više.
“Bio sam na terenu s trojicom Afrikanaca. Nijedan od njih nije znao engleski. Jedan je od njih bio iz plemena s toga područja i zvao se Atiko. Atiko je bio šaman. Ja tada baš nisam znao što su šamani. Znao sam da su to plemenski vidovnjaci i vračevi. Sjećam se kako sam ustao iz čučnja i gledao uokolo ispod oboda šešira, a zatim sam pogledao prema Atiku, koji je gledao u nešto meni slijeva. Skliznuo sam pogledom u tome smjeru i odjednom ugledao nešto veliko, oko dva metra iznad zemlje. Pogledao sam u šamana, a on me motrio. Znao sam da je on to vidio. On nije znao engleski, ali ja sam znao nekoliko riječi svahilija. Pitao sam ga: Atiko, što je to bilo? A on je rekao: Duh. Na njegovu jeziku: šitani.”
“Usred noći zatekao bih se kako se uzdižem iz tijela. Na svoje sam čuđenje otkrio da mogu proći kroz šatorsko platno, a da uopće ne povlačim patentni zatvarač. Imao sam neobične doživljaje poput sna, kao da noću letim iznad kampa. I mogao sam gledati dolje i vidjeti šatore svojih kolega, šakale kako prekapaju po jami s otpacima, vojnike u ophodnji uz vatru. Mislio sam da sanjam dok mi sljedeći dan nije došao Afrikanac Kambulu, pogledao me i rekao mi: Dr. Hank, što ste radili prošlu noć, leteći iznad moga šatora? To mi je privuklo pozornost.”
Tako je počeo doživljavati vantjelesna iskustva te se počeo baviti proučavanjem ove još uvijek paranormalne pojave.
I kako kaže:
“U svojoj trilogiji ‘Šetnje duhom’ opisujem doživljaje kad sam se osjećao uvučenim u nešto nadasve neobično. Bila je to klasična šamanska inicijacija, pri kojoj su očito duhovi vladali situacijom. Riječ ekstaza je za mene odjednom poprimila neko posve novo značenje. Kad se osvrnem unatrag, mislim da se dogodilo ovo: kad sam došao u dodir s onim duhovnim bićem, ono je u meni aktiviralo neki program. To je nevjerojatan program, koji se u nama razvijao tijekom evolucije. Šamani su prvi otkrili taj program u sebi. Kad kažem šaman, većina ljudi na Zapadu sklona je zamisliti maskirana, kostimirana pripadnika plemena koji u mraku pleše oko vatre, sudjelujući u nekom tajanstvenom ritualu.
Moguće je da izloženost snažnomu promijenjenom stanju svijesti može pokrenuti kaskadu elektrona u središnjem živčanom sustavu. Materijalizam je dominantna paradigma na Zapadu već dobrih tristo godina. Mi težimo tomu da se bavimo vanjskim prostorom, a ne unutrašnjim. A unutrašnji je prostor golemo neistraženo područje o kojem čovjek još uvijek vrlo malo zna. Ali šaman zna jer to je područje u kojem on obavlja glavninu svoga posla. Obavlja ga u unutrašnjem prostoru. Oni rade svoj posao u prostoru što ga urođenici nazivaju svijetom duhova. Govoreći o tome, mogli bismo reći da pripadnici primitivnih društava poznaju okoliš koji ih okružuje. Primjerice, ima li negdje blizu psihotropskih biljaka. Ritualna uporaba halucinogena, koji se dobivaju od tih takozvanih biljnih učitelja, katkad se primjenjuje za postizanje širenja svijesti u pristupanju svetomu carstvu.”
“Primjerice, to obuhvaća sposobnost kanaliziranja svemirske energije, otkrivanje najdubljih tajna prirode kao i stjecanje mudrosti koja se može uporabiti u magijske, medicinske i religijske svrhe. Tu su i tehnike poput posta, lišavanja sna, tjelesnog iscrpljivanja, hiperventilacije, čak i iskustvo ekstremnih temperatura tijekom rituala pročišćavanja. Poznato je da snažno tjelesno podraživanje jednoličnim bubnjanjem i čegrtanjem u kombinaciji s nekim svrhovitim obredom dotične kulture – molitvom, pjevanjem, plesanjem – može čovjeka osposobiti za usmjeravanje svijesti prema mističnom opažanju. Zato ne iznenađuje što se gotovo svi izvoditelji rituala diljem svijeta služe bubnjevima i čegrtaljkama. Obično bi se dovodili u ono što oni nazivaju ples u transu. Žene bi tada sjedile u središtu kruga, oko vatre, pjevale bi i pljeskale dlanovima u jednoličnom ritmu, a muškarci bi plesali oko njih, s vanjske strane kruga, s čegrtaljkama oko nožnih zglobova, u osebujnom ritmu toptanja. Te plesove izvode kako bi se povezali s onim što oni nazivaju num. To je ono što Polinežani nazivaju mana. To je snaga, sila. Kinezima je to chi, a Japancima ki. Mozak u biti slijedi zvuk bubnja. Bubanj se udara u nižim područjima frekvencije theta valova i mozak slijedi taj ritam. Slijedeći taj zvuk, mozak se doslovce spušta iz područja beta valova, preko alfa, do theta valova.”
Koliko je ljudi koji vjeruju u ovaj fenomen? Čini se mnogo, a osobito oni koji su doživjeli osjećaj napuštanja tijela. No znanost je već odavno potvrdila da ovaj fenomen nije fantastika već stvarnost.